NENAD BORGUDAN, frontmen grupe “DETOUR”: SVAKIM NOVIM DOLASKOM LJUBAV OBOSTRANO RASTE IZMEĐU BEOGRADA I NAS

Koncert: Dom omladine, sala “Amerikana”, 13. marta 2020.

Tako su lako i brzo već osvojili čitav region, a posebnu ljubav su ostvarili sa prestonicom Srbije, nije mala stvar doći u goste tri puta za godinu dana! Pre Beograda, oni su već bili u punoj koncertnoj afirmaciji na našem EXIT festivalu (2018).
Premijerno u Beogradu sviraju u koncertnom paketu “Double date” sa bendom Ničim izazvan u Subbeernom centru (2019). Samo par koraka pored eto njih ponovo za pola godine u klubu Elektropionir, toj alternativnoj rock oazi Cetinjske 15 u srcu metropole, na festivalu i muzičkoj konferenciji Indirekt Showcase. Tada su tek oduševili, raspametili, očarali, omađijali publiku na jedan uzvišeni način, ne samo na koncertu, lider benda je učestvovao i na panelu ove manifestacije. Već smo pisali detaljan izveštaj o oba koncerta na Music Pocket-u, a spremamo se naravno i za treći tekst povodom njihove večeri 13. marta u Domu omladine, sala “Amerikana”.
Koncerti su sva tri puta rasprodati! I ovaj najnoviji koji nam sledi.
Domaći partner u ko-produkciji koncerta je agencija i izdavaštvo Kontra na čelu sa Nikolom Jovanovićem, koji je vodio i spomenuti Indirekt.

Naravno, znate uveliko ko su oni…. DETOUR.
A on je – NENAD BORGUDAN. Alfa i omega celog benda. Pisac tekstova, kompozitor, producent, aranžer, sve – kompletan autor.

Istina, prvi put bili su nam još 2014. godine sa prethodnom pevačicom Majom Posavec kada su promovisali treći album “A što ak’ ja” u prostoru Mixer House (na žalost više ne postoji), što je bio nastup u okviru “Produženog vikenda hrvatske pop kulture” u organizaciji Ustanove kulture “Parobrod”.

Pop elektro retro akustik atrakcija izuzetno je cenjena i aktivna u svojoj domovini.
Osnovani su još januara 2006. godine.
Po rodnoj Hrvatskoj su prisutni neprestano, osvajaju mnoge gradove. Pre svega su najviše aktivni u glavnom gradu, teško je nabrojati koje muzičke prostore Zagreba su sve osvajali (Sax club, Tvornica kulture, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Vintage Industrial bar, Advent & Ljeto na Strossu, Dom sportova, EU Advent). Naravno, tu su i ostali atraktivni gradovi kao – Split (klub Quasimodo, Judino Drvo club), ali i Rijeka, Knin, Novigrad, Šibenik, i skorije u Sloveniji, Ljubljana.

• 

• 

Osim Exita, ekipa Detour je bila pred novu godinu (21.12.2019.) još jednom u Novom Sadu u čuvenom Gerila baru, a možda ćemo ih gledati i na jubilarnom, 10. izdanju “Arsenal festa” u srcu Kragujevca, u junu 2020.

Nagrade ih naravno ne mogu zaobići: trijumfovali su na dodeli 22. Porina (2015) u kategoriji Najbolji pop album. Godinu kasnije, 2016. eto njih u tituli najbolja Grupa godine kao Godišnje priznanje Hrvatskog diskografskog udruženja. Na sve to, dobitnici su i 24. Porina (2017) u kategoriji Pesma godine & Najbolja izvedba grupe sa vokalom. Ima tu još nagrada i priznanja, ali biće nam potrebno još stranica teksta. A nama je ovde neophodna i živa reč, od frontmena lično.

Kompozitor i svestrani stvaralac, Nenad požrtvovano vodi bend sa ostalim članovima: Gina Damjanović (vokal), Edi Grubišić – Cipal (bubanj, ritam sekcija), Alen Križaj (bass gitara), Vibor Čerič (klavijature), i Dominik Žagmešter – Žuga (klavijature). Imaju za sobom pet albuma – Detour (2006), TV (2009), Detour10 (2016), spomenuti A što ak’ ja (2014) i aktuelni TourDetour (2018). Nakon Maje Posavec, predivan vokal u liku i delu spomenute – Gina Victoria preuzima kreativno vanserijsko kormilo ove lepe muzičke priče i stvara nadgradnju posebne karijere benda. Gina je unela nešto kompletno novo i njen glas svakako je zaštitni znak ovog brenda od benda. Ipak, glasa ne bi bilo da nije tako divnih stihova i kompozicija retro muzike koja šarmira i uspeva da vas probudi, ošamuti, ponese, raznese, odvede na neistražene meridijane i čarobne horizonte. Sve zahvaljujući Nenadu.
Kad samo čujete “Plešem sama”, “Mjesec”, “Snijeg”, “Zaljubila sam se”, “Daleko”, “Biram”, “Bez tebe”, “Ujutro”, “Vikend”, uvlači se pod kožu. Bez presedana. Posebno kad uživate u njima uživo.

Vreme je da uđemo u svet Nenada Borgudana.

Da čujemo njegovu priču.

• 

• 

• 

• 

Da li se prijatno osećate kada ste kantautor, kompletan muzičar, tekstopisac i producent svih pesama u svom bendu? Da li na taj način volite da kontrolišete stvari da ipak sve bude prema vašoj zamisli, ideji, da se ne skrene sa predviđenog puta?

– Ta uloga je ugodna jednako koliko i neugodna. Stavlja puno obaveza i odgovornosti prema glazbi koju radimo i našoj glazbenoj sudbini, s druge strane, kao što ste spomenuli, omogućava mi kontrolu da se stvari razvijaju u smjeru koji sam ja kao autor pjesme zamislio, što smatram da je uglavnom dobro za pjesmu ili bio kakvo autorsko djelo općenito. Realno na finalni proizvod puno utječu i članovi benda koji sudjeluju u cijelom studijskom procesu.

 
Odabrali ste žanr veoma zanimljivog pristupa, neke vrsta retro zvuka, electro pop, kao da odiše davnim vremenima bivše SFRJ. Patite li za tim vremenima, da li vas hvata nostalgija za periodom postojanja bivših republika, jer pesme na neki način tako smirujuće deluju na slušaoca, kao i kada je bilo to spokojno doba blagostanja?

– Ja sam rođen i gotovo odrastao u Jugoslaviji tako da sam apsolutno vezan za to vrijeme. Iz tog doba datiraju moje prve glazbene spoznaje i naravno utjecaji. To je razdoblje mojeg djetinjstva i mladosti, dakle najbezbrižnijeg dijela života pa sigurno da dio mojih emocija, načina shvaćanja glazbe, a i života, počiva na tom ambijentu.

U Hrvatskoj postoje u tom nizu još neki bendovi koji u stilizaciji donekle koriste taj retro ambijent i prizvuk, a oni su takođe naši gosti u prestonici Srbije – Jinx, Silente ili Nipplepeople. Da li je to neki tihi trend spajanja modernog i staromodnog u oblandi electro pop atrakcije?

– Ako je trend nismo ga svjesno slijedili. Svi stvaratelji svoju inspiraciju crpe iz prošlosti, nema lišenih konteksta i apsolutno originalnih, sve je inspirirano nečime, ali sigurno da se neki više, a neki manje na to naslanjaju. Mi osobno plivamo u pop glazbi koja pokušava obitavati u za nas vrlo specifičnom društvenom kontekstu, a to je Balkan, sa svim svojim tradicijama koje su nama zapravo strane jer smo rasli na anglosaksonskoj glazbi. Iz te pozicije je zahvalno koketirati sa općeprihvaćenim pojmom evergreen glazbe ako se baviš popularnom glazbom, ali to je prije svega moja autorska i izvedbeno, naša zajednička, bendovska emocija i estetika.


Imate li omiljenu pesmu izašlu iz vašeg rukopisa? Ili ipak ne možete da birate između “svoje dece”? Šta publika od hitova najviše traži i očekuje obavezno u set listi?

– Publika redovito očekuje Snijeg, Zaljubila sam se, Mjesec, Plešem sama, Daleko, Biram…sve ovisi o publici…zapravo imamo sreću da publika voli dosta različitih pjesama tj. različite su im „najdraže“, ovisno o tome gdje, povodom čega i kome sviramo. Meni osobno se stvarno teško odlučiti jer sam se u svaku pjesmu emotivno u potpunosti uložio, druga je stvar što nisu sve jednako dobro ispale…na neke sam ponosniji.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Kako se oseća frontmen kao vi kada mu pevačica saopšti da želi da izađe iz benda i odluči da se bavi drugim projektima i umetnostima? Da li je nezgodno za kratko vreme naći novi vokal i posvetiti se sličnom energijom kao sa prvom pevačicom?

– Osjećaj je poput ljubavnog prekida jer se radi o emotivnoj i energetskoj vezi između ljudi koji zajedno stvaraju glazbu, putuju, druže se…a s praktične strane uvijek je nezgodno kada netko na kome gradiš dio imidža i prepoznavanja odluči otići. Posvećivanje i energija nisu u pitanju ali naravno da je teško pronaći primjereni vokal, naročito u kratkom vremenu, ali to nam se do sada dogodilo više puta i svaki put je ispalo vrlo uspješno, tako da nam je to gotovo postao modus operandi…tj. koncept mijenjanja vokala je nešto što nam je zanimljivo jer nam daje slobodu i stavlja naglasak na brand tj. band „Detour“.


Treći put nam dolazite za kratko vreme u Beograd 13. marta u nešto veći prostor nego prethodna dva (odnosno Subbeerni centar uz sastav Ničim izazvan je negde slične veličine). Šta očekujete sada od srpske publike? Da li je to novi, nadgrađeni talas oduševljenja i razmene energije? Imate li pozive posle tog solo koncerta i na neke festivale kod nas –Exit slavi 20 godina, Arsenal fest 10?

– Nama su Beograd i Srbija još uvijek nepoznanica u smislu da ne znamo koliki je točno interes za nas. Krenuli smo s „Ničim izazvan“ u Subbeernom centru i bilo je rasprodano, pa smo napravili prvi samostalni koncert za 300 ljudi u Elektropioniru i bilo je rasprodano, sada smo povećali na 600 ljudi u Domu omladine i opet je rasprodano tjednima ranije…Svaki puta se iznenadimo interesom tako da vjerujem da tu postoji publika već neko vrijeme a sigurno da ima i nadgradnje u svakom smislu. Svakim dolaskom ljubav obostrano raste i naravno da očekujem nezaboravno večer.
Exit smo svirali pretprošle godine, sa Arsenalom smo baš trenutno u pregovorima.

Da možete menjati žanr sa kolegama iz benda, koji bi to bio, van okvira i univerzuma Detour? Imate li senzibiliteta za snažniji (hard) rock, ili možda samo blues, jazz, etno? Razmišljate li nekad koji bi vas to još zvuk privukao u stvaranju?

– Iako više slušam jazz, blues i slične derivate vjerujem da bi to bio nešto žešći zvuk. Kako polazim iz pozicije autora i producenta tako mi je važna sinteza svih glazbenih komponenti kako bih se izrazio, uključujući i tekst, a isto tako i prostor slobode koji mi manje pružaju konkretno jazz ili blues. Zanimljivo i izazovno bi mi bilo provući svoju autorsku logiku i senzibilitete kroz žešću glazbu.

Ivan Makragić

Foto: Facebook page